Wednesday, December 26, 2012

SATAN'S LITTLE HELPER (2004)


Ovaj zanimljivi mali film je označio povratak Džefa Libermana (Jeff Lieberman), prilično zapostavljenog  reditelja. On je odgovoran za veoma dobar slešer JUST BEFORE DAWN (1981), kao i za osrednji horor BLUE SUNSHINE (1977). Nakon dosta godina snimio je ovaj originalan niskobudžetni horor i potvrdio svoj rediteljski kvalitet.
Dagi (Alexander Brickel) obožava igricu "Satan's Little Helper" u kojoj njegov junak pomaže Satani u ubijanju i uništavanju. Njegova sestra Džena (Katheryn Winnick) dolazi sa studija glume u posetu porodici za Noć veštica da bi, kao i ranije trick or treat-ovala sa Dagijem. Ali kada sa sobom dovede momka Aleksa (Stephen Graham) Dagi je veoma razočaran i ljut (on toliko obožava sestru da želi da je oženi). On odlazi na ulicu da bi pronašao Satanu i ubedio ga da ubije Aleksa. Na njegovo oduševljenje, sreće čoveka sa maskom Satane (Joshua Annex) kako slaže telo ubijene osobe pored lutke na tremu (Dagi je ubeđen da je ovo pravi Satana i da je ubijena osoba samo specijalni efekat). Na Dagijevo insistiranje ovaj pristane da ubije Aleksa, a prihvata i da Dagi bude njegov pomoćnik. Prateći ga svuda po gradu, Dagi postaje svedok ubistava koje "Satana" čini, i dalje verujući da je u pitanju specijalni efekat. Njegovoj sestri i majci (Amanda Plummer) postaje sumnjivo ponašanje "Aleksa" u kostimu Satane. Kada se pravi Aleks oporavi od povreda, Džena i on će pokušati da stanu na put ubici.
Inteligentnim scenarijem i veštom režijom Liberman uspeva da nas tokom većeg dela filma uvuče u svet svojih junaka, koji je istovremeno strašan i smešan. Ovde nema smeha u pravom smislu reči, ali humoristički efekat uglavnom proizilazi iz ponašanja likova u šarenom okruženju za vreme Noći veštica (odlična fizička gluma lika koji igra ubicu najviše doprinosi utisku). Reditelj nas uvlači u priču postavljajući jasan kontrast između događaja i okruženja u kome se odvijaju - fotografija je puna živih boja, koje ističu prazničnu atmosferu, a nasuprot tome stoje užasni postupci koje čini ubica maskiran u Satanu. Odnos Dagija i ubice je jedan od glavnih oslonaca filma i reditelj uglavnom uspeva da ga učini ubedljivim. Glumci su dosta dobri, a najviše se ističe Ketrin Vinik kao Džena i Džošua Aneks kao ubica. Aleksandar Brikel je većim delom valjano izneo svoj lik, iako sa scenarističke strane nije uvek imao veliku potporu, pogotovo u drugoj polovini filma gde se njegov lik ne čini previše ubedljivim. Amanda Plamer odlično glumi lujku, izgubljenu u prostoru i vremenu, koja za Noć veštica oblači ćerku u "renesansnu kurvu".
Pomislilo bi se da reditelj želi da kritikuje nasilne video igrice (uzgred, igrica "Satan's Little Helper" je očajno odrađena, mogli su malo više da se potrude, barem to ne bi koštalo puno) i njihov uticaj na omladinu, međutim, to ovde nije slučaj. Kao uzrok Dagijeve zbunjenosti i odsustva kontakta sa realnošću reditelj vidi njegovu porodicu i ne tako zdrav život koji oni vode. Sam Dagi je vezan za sestru preko svake mere, toliko da želi da je oženi, majka se ponaša u najmanju ruku čudno a otac je stalno odsutan. Problemi dakle počinju direktno iz porodice, koja ovde i nije baš prikazana kao sigurno utočište, a nastavljaju se upadom zla spolja. Ono ne potiče iz siromašnih slojeva društva i tome slično, kao što bi možda bio slučaj da je film snimljen tokom reganovskih osamdesetih. Identitet ubice se ne otkriva do kraja, iako postoje određene naznake, ali ništa konkretno.
Film ima nekoliko padova, pogotovo u drugoj polovini. U sceni kada "Satana" ubije Dagijevog oca reakcija porodice je više nego čudna - skoro da nema nikakve emocije sa njihove strane, samo zbunjeno posmatranje. Ujedno, ta scena sadrži veoma loš gore efekat. Na momente, Dagijevo stalno naivno verovanje da su ubistva lažna ili da je ubica Satana, kao i to da je ista osoba u kostimu Hrista zaista Hrist (koga je Dagi pozvao u pomoć) počinju da nerviraju. Nikakve suštinske promene nema u njegovom ponašanju. Jedino kada "Satana" ubije njegovog oca on poveruje u stvarnost ubistva. Iako je Dagijevo odsustvo kontakta sa realnošću ranije naglašeno i dosta bitno za film, ponekad je potrebna stvarno velika količina suspenzije neverice da se sve proguta. Sam kraj filma je odličan i dosta pomaže u popravljanju utiska.
Iako sam po sebi nije slešer, ovaj film pozajmljuje neka gotova rešenja od njega, a uvodi i neka nova pravila, koja su varijacija onih starih.
I ovde imamo lik maskiranog ubice, ali osim toga i setinga tokom praznika drugih sličnosti sa klasičnim slešerom nema. Džena nije final girl (ne samo zbog svog delanja, već i izgleda i karakteristika same ličnosti, koje su u suprotnosti sa klasičnim final girl osobinama) i u borbi sa ubicom učestvuje čitava porodica. SATAN'S LITTLE HELPER nije VRISAK, ali nudi zabavan pristup formuli, sa nekim pravilima klasičnog slešera izvrnutim naopako.
Ovaj film nažalost nije dospeo u bioskope, a vremenom je stekao zasluženi kultni status među poklonicima kvalitetnog horora. On nije bez grešaka, ali njegovi kvaliteti odnose prevagu i čine ga vrednim reprize.

Ocena 3+/5

Friday, December 14, 2012

FRIGHT NIGHT (1985)


Osamdesetih je snimljeno više filmova koji su spajali horor i humor nego u bilo kojoj drugoj deceniji pre toga. Među takvim filmovima se ističu URLIKANJE (THE HOWLING) Džoa Dantea (Joe Dante), AMERIČKI VUKODLAK U LONDONU (AN AMERICAN WEREWOLF IN LONDON) Džona Lendisa (John Landis) i MOJ SUSED JE VAMPIR (FRIGHT NIGHT) Toma Holanda (Tom Holland), o kome će ovde biti reči. Ovi filmovi, kao i još neki horori iz tog doba koji nisu imali elemente humora su pokušavali da staru žanrovsku baštinu (vukodlake i vampire) sagledaju na svež način, i velikim delom su uspevali u tome, pre svega zbog odličnog spoja starih rešenja i novih ideja, zajedno utopljenih u smisao za filmično. Uživao sam u ponovnom gledanju FRIGHT NIGHT-a i podsetio se starih dobrih dana.
Glavni junak filma Čarli Bruster (William Ragsdale) otkriva da je njegov novi sused Džeri (Chris Sarandon) vampir. Kada majka, a zatim i policija, ignorišu njegova upozorenja, i kada se nađe u opasnosti od kreature noći, u pomoć će pozvati devojku Ejmi (Amanda Bearse) i prijatelja "Zlog" Eda (Stephen Geoffreys), kao i voditelja horor serijala o vampirima (koji redovno gleda) Pitera Vinsenta (Rody McDowall). Niko od njih mu ne veruje i prethodno se dogovorivši sa Džerijem, pokušavaju da ga razuvere tako što će ovaj popiti svetu vodicu (koja je obična voda, jer, kako im je Džeri rekao, to se protivi njegovoj novootkrivenoj veri). Slučajno razbijeno ogledalo u kome nema Džerijevog odraza će uveriti Pitera da je ovaj ipak vampir. Kada mu prijatelj i devojka budu savladani postavši vampiri, Čarli i Piter se udružuju protiv komšije i njegovog sluge (Jonathan Stark), u isto vreme pokušavajući da povrate Elenu.
Tajna uspeha ovog filma pre svega leži u nekoliko stvari: scenariju, glumi i režiji. Scenario je pametan, sa balansom dobro izgrađenih likova za koje brinemo, zanimljive priče i kvalitetnog horora. Likove su maestralno oživeli glumci: Ragsdejl je ubedljiv kao kid next door koji mora da se snalazi u teškoj situaciji kada mu većina iz okoline okrene leđa. Veoma su zanimljivi sporedni likovi - Mekdaual kao ostarela ex zvezda vampirskih filmova čija poljuljana vera u život biva vraćena pri sukobu sa istinskim zlom, a tu je i Evil Ed, lik po kome mnogi (me included) najviše pamte ovaj film, u genijalnom izvođenju Stivena Džefrisa. Kris Sarandon je prilično ubedljiv kao vampir - zavodnik. Na momente je njegova gluma u opasnosti da sklizne u patetiku, ali se to ne desi. Okruženje u kome se likovi kreću je američka suburbija osamdesetih, drugačija od one iz ranijih decenija: porodice nisu na okupu, glavni lik živi sa majkom, a otac se ni ne pominje. U takvo okruženje zlo nadire spolja, našavši idealno mesto za "ishranu". Varijacija na ovu tematiku je data u remek-delu (i ipak boljem filmu) Vesa Krejvena STRAVA U ULICI BRESTOVA (A NIGHTMARE ON ELM STREET) izašlom godinu dana ranije, gde samo okruženje proizvodi zlo (što je i ovde naznačeno kao mogućnost).
U prvom delu filma ima dosta humora, koji delom proističe iz nerazumevanja Čarlijevih upozorenja od strane okoline, a delom nam pomaže da se saživimo sa likovima. U drugom delu humora je manje, a horora više. Holand tretira vampire skoro kao bića koja su izašla iz horor filmova i knjiga u svet naših junaka, u kome se zadržavaju stara pravila. Likovi se služe starim trikovima iz vampirskih filmova i literature - kočevima, svetom vodicom i svetlom. Tu je i motiv izgubljene ljubavi koju vampir Džeri pronalazi u Ejmi. Likovi su stalno okruženi televizijom i ekranima, koja igra važnu ulogu u priči. U jednom trenutku čak kažu kako je "do sada sve bilo kao na filmu". FRIGHT NIGHT je pun referenci na druge horor filmove - Hamerove horore i horore Vinsenta Prajsa, SALEM'S LOT, PETAK TRINAESTI (ovaj poslednji u ne baš pozitivnom svetlu). Režiser gradi jedan svet koji je posveta horor filmu, slično kao Dante i Lendis. To mu, međutim, nije minus na planu horora (kao ni pomenutoj dvojici). Napetost i opasnost su naglašene, a borbe sa vampirima uzbudljive i jezive. Specijalani efekti su odlični, od transformacija u vampire u ljudskom obličju i u obličju slepog miša, pa sve do tansformacije u vukodlaka (u jednoj sceni čak imamo višestruku transformaciju - iz vampira u vuka, zatim u vukodlaka, i na kraju u ljudsko obličje, čime se naglašava povezanost između vampira i vukodlaka).
FRIGHT NIGHT su očigledno snimali ljudi koji vole film, posebno horor film i to se u svakom kadru vidi. Nastavak, izašao četiri godine kasnije, je solidan, ali ipak osetno slabiji film. U njemu su Ragsdale i McDowall ponovili svoje uloge. Rimejk, snimljen 2011. godine, je prilično loš film i ne zavređuje pažnju ljubitelja originala.

Ocena 4/5

Wednesday, December 5, 2012

PERDITA DURANGO (1997)


PERDITA DURANGO je odličan primer pametne upotrebe žanra. Treći film kultnog španskog reditelja Aleksa de la Iglesije je spoj nekoliko žanrova: kriminalističkog filma, komedije, horora, akcije, road muvija i špageti vesterna. Pri tome, svaki žanr je pametno upotrebljen i ima svoje mesto u konstrukciji. Ono što je najbitnije, Iglesija koristi žanr kao polazište i sredstvo za iskazivanje autorskih stavova i ličnog viđenja sveta. Pri tome, on nam majstorski priča priču o dva (anti)junaka, magnetski nas uvlačeći u svoj amoralni filmski svet.
Perdita Durango (Rosie Perez) i Romeo Dolorosa (Javier Bardem) su dva ljubavnika kojima je bilo suđeno da se sretnu. Oboje su vođeni snažnom željom da žive život bez granica. Oboje su spoznali svoju mračnu stranu, i ne žele da imaju bilo kakve veze sa svetom "normalnosti". Kidnapuju mladi par Amerikanaca, Duana (Harley Cross) i Estelu (Aimee Graham) koje nameravaju da žrtvuju u okultnom ritualu i u međuvremenu bivaju uvučeni u mutni posao prevoženja fetusa od Meksičke granice do Las Vegasa koji vodi mafijaš Marselo Santos (Don Stroud). Na tom putu ih progoni detektiv Vudi (Džejms Gandolfini), a dolaze u interakciju i sa drugim živopisnim likovima.
Aleks de la Iglesija je i u svojim ranijim filmovima voleo da spaja humor i horor, a najbolji primer je film DAN ZVERI (EL DIA DE LA BESTIA). Ovde nema mnogo scena koje ujedno sadrže i humor i horor, ali su česta smenjivanja scena najcrnjeg humora i užasavajućeg horora. Režija je sigurna i čvrsta i ide na to da pomenutim kontrastima i stalnom dozom opasnosti koja visi u vazduhu neprestano drži gledaoca na ivici sedišta. Smeh ovde proizilazi više iz neverice i šoka nad pojedinim potezima junaka (koji i sami po sebi jesu smešni). Jednog trenutka se smejete, a već sledećeg vam smeh zastaje u grlu, shvatajući implikacije tih scena.
A onda dođu momenti horora (to se posebno odnosi na Romeove okultne rituale) u kojima do kraja uranjamo u tamnu dušu naših junaka. Neizvesnost i opasnost su glavni sastojci ovog filma i oni čine da rediteljeva poenta bude još jasnija. Naime, svi se ovde ponašaju po svojoj volji, niko ne brine ni za koga, bukvalno nema ni jednog pozitivnog lika. Reditelj koristi likove Perdite i Romea, dva kriminalca i grešnika svake vrste da bi prikazao svet oko njih još užasniji od njih samih. Policija je korumpirana i nesposobna (genijalan je lik Vudija u sjajnoj Gandolfinijevoj interpretaciji), industrija ne samo da eksploatiše radnu snagu već i bukvalno ljudsko meso za svoje najmračnije poslove u sprezi sa mafijom, srednjeklasna američka porodica je ismejana kao mesto gde vladaju pomenuta pravila haosa i koristoljublja pod maskom normalnosti. Dakako, ni sami likovi Perdite i Romea nisu bolji. Romeo svoje bavljenje okultizmom pokušava da odredi u isto vreme i kao naučno i duhovno iskustvo. Njegov kriminalni način života i njegova okultna zanimanja su u direktnoj vezi i on u mračnim magijskim radnjama koje izvodi pokušava da vidi smisao svog života, takvog kakav je. Jasno je da su te magijske radnje i njegov način života ogledala crnila u njemu samom. Romeovim načinom života upravljaju instinkti koji rezultuju nasiljem. U njemu ima mesta i za lepo, kao što je ljubav prema Perditi koja kako film odmiče postaje očita. Zapravo, njihova ljubav nalikuje na ludu ljubav (l'amour fou) u koju su verovali nadrealisti. Sama Perdita je tako koncipirana da od žene koja se svim sredstvima bori protiv sveta koji ju je oblikovao postane žena koja voli i nalazi nešto lepo u tom i takvom svetu. Ali život nam često podmeće nogu, pa u njihovom slučaju čak i takva ljubav ne može da stane na put crnilu svakodnevice.
Njih dvoje su savršeni (anti)heroji, i de la Iglesija i ovde demonstrira da su ga uvek najviše zanimali pomereni likovi. Kako Perdita u jednoj sceni kaže Duanu: "Najčudnijim ljudima padaju na pamet najzanimljivije ideje." Njeni stalni snovi o divljim životinjama koje je proždiru, a u čemu ona nalazi uzbuđenje, govore o ljudskoj animalnoj prirodi i o svetu u kome vladaju instinkti, a kome se predaju naši junaci.
Glumačka podela je sjajna, i može se slobodno reći da su svi do jednog obavili fenomenalan posao na oživljavanju svojih likova. Dvoje glavnih likova su potpuno uživljeni u svoje uloge i zaista je nemoguće zamisliti nekog drugog na njihovim mestima. I sporedni likovi su sjajni, počev od dvoje američkih tinejdžera, detektiva Vudija koji juri Perditu i Romea, mafijasa Santosa i drugih. Ovde treba napomenuti kako su se neki od ovih likova, tačnije sama Perdita Durango i Marselo Santos pojavili kao sporedni likovi u (veoma dobrom) Linčovom filmu DIVLJI U SRCU (glumili su ih Isabella Rossellini i J. E. Freeman), snimljenom šest godina ranije. PERDITA DURANGO nije nastavak Linčovog filma, iako sa njim deli neke sličnosti i na tematskom planu. Ipak, Perdita i Romeo su dosta drugačiji likovi od ljubavnog para Mornara i Lulu (Nicholas Cage i Laura Dern), opasniji su i odlučniji u svojim postupcima. Od samog početka se vidi njihova priroda od koje oni ne beže i na osnovu koje se rukovode. Može se reći da je film DIVLJI U SRCU blaža verzija PERITE DURANGO (ne u negativnom smislu, već u načinu na koji svoj svet slikaju Linč i de la Iglesija). Sve sličnosti su tu zahvaljujući koscenaristi PERDITE, Beriju Gifordu (Barry Gifford, saradnici na scenariju su bili, osim Aleksa de la Iglesije i David Trueba i Jorge Guerricaechevarria), na osnovu čijih proznih predložaka su oba filma snimljena. Scenario je odličan, sa jasnim žanrovskim elementima, prikazuje nam zaokružene i čvrste likove, kao i karikature, ali ne bez razloga - svaki lik ima svoje mesto u scenariju.
                                
Režija je eksplozivna, iskorišćava potencijale scenarija do maksimuma, dodajući velike doze nesputanosti i energije. Aleks de la Iglesija se i kasnije pokazao kao majstor crne komedije (LA COMUNIDAD) a PERDITA DURANGO zasigurno pripada samom vrhu njegovog stvarlaštva.

Ocena 4+/5