Sunday, January 15, 2017

ILUZIJA (2004)


Mislio sam da ovo nikada neću napisati, ali čuda se dešavaju i na neki način mi je drago što sam pogrešio. Ovaj film je u suštini izuzetak koji potvrđuje pravilo, ali je definitvno izdvojen slučaj. Dakle, nakon prilično zakasnelog gledanja makedonskog filma ILUZIJA Svetozara Ristovskog iz 2004. godine mogu da kažem da je to verovatno najbolji makedonski film još od filma PRE KIŠE (1994) Milča Mančevskog. I kasnije je bilo koliko-toliko zanimljivih filmova – osrednji ZBOGOM DVADESETI VEK (1998) i za nijansu bolji omnibus MAJKE (2010), solidni VELIKA VODA (2004) kao i simpatičan dokumentarac PANK NIJE MRTAV (2011) ali i dosta uobičajenih neuspelih naslova (na primer BAL-CAN-CAN).
U čemu je ovde caka? Pa u tome što ILUZIJA na prvi pogled i sama pripada toj čemernoj poetici za izvoz, tako prisutnoj i u ostalim zemljama bivše SFRJ. Sa tom poetikom i deli dosta sličnosti (o kojima ću kasnije) ali ipak ovde srećom ništa ne funkcioniše kao u tim i takvim filmovima. Svetozar Ristovski je očigedno talentovan reditelj sa jasnom vizijom, sposoban da izvuče maksimum iz priče i glumaca i da na taj način stvori dobru osnovu za ideje koje želi da nam prenese – ovaj film definitivno nije uobičajeni balkanski mishmash prežvakanih ideja, napadnih metafora i nepostojeće priče. Takođe, ovo nije uobičajeni banalni realizam svakodnevice. Ono što treba prvo naglasiti je dobra priča sa (uglavnom) odlično oživljenim likovima. Takođe, ovde se zaista stiče utisak rediteljske iskrenosti na planu ideja i rediteljskih namera, bez obzira koliko one površinski delovale deža vi. Za divno čudo, stvari zaista ne funkcionišu na uobičajen način u ovom filmu.
Četrnaestogodišnji Marko (Marko Kovačević) živi u porodici na ivici propasti (blago rečeno): otac Lazo (Vlado Jovanovski) je alkoholičar koji deo vremena gubi štrajkujući ispred propale firme, a deo u kafani. Tu je i neprimetna majka Anđa (Elena Moševska) koja ćuti i trpi poniženja i starija sestra Fani (Savica Manaskova) koja fizički i psihički maltretira Marka kad god joj dođe žuta minuta (svakodnevno po više puta), a kada to ne radi vucara se okolo sa kim stigne, uključujući i vojnike KFORA. Važna Markova osobina koja ga izdvaja od okoline je talenat za pisanje. On zapravo u svakom pogledu odudara od okoline, ne samo zbog ljubavi prema književnosti već i po ponašanju i držanju u školi. On je usamljen, odličan đak i kao takav je stalna meta za školske siledžije koji ga prebijaju do krvi. Jedini ventil mu je čitanje i pisanje, a nada za bekstvo od svakodnevnog užasa se ukazuje u vidu profesora makedonskog jezika (Mustafa Nadarević) koji, uvidevši Markov talenat, predlaže da ovaj napiše pesmu o Makedoniji za dan republike, pomoću koje bi mogao da otputuje u Pariz preko konkursa za najbolju pesmu. Ali, da li se iz slivnika može zaista pobeći i kolike su šanse da probijete talog?
Ako vam ovo zvuči kao opis radnje skoro svakog srpskog ili hrvatskog (o bosanskim da i ne govorimo) filma u poslednjih dvadesetak godina, niste mnogo pogrešili. Uostalom, beda koju ovaj film prikazuje ne razlikuje se od srpske bede koju smo takođe viđali po mnogim našim "filmovima" snimanim u poslednjih par decenija. Ali tu sličnosti srećom prestaju. Osim pojedinih detalja koji mogu da zasmetaju (stereotipni lik majke i na momente drvena Đuričkova gluma, iako je čak i on izvukao koliko-toliko zanimjiv lik) ostatak filma uspeva da prevaziđe “jad, tuga i čemer“ postavku i da ispriča jednu zaokruženu priču sa dobro profilisanim likovima i jakim emocionanim nabojem. A to uspeva da uradi zapravo ostajući do te mere dosledan atmosferi i usudu okruženja iz koga je ponikao da to na kraju postaje vrlina filma. Zaista, ILUZIJA je film koji ima izuzetno jak deterministički odnos prema svojoj stvarnosti, koji se ne menja od prvog do poslednjeg kadra i sve to itekako ide filmu u korist. Tajna je u nekalkulantskom odnosu prema stvarnosti. Ovo nisu ni nesrećni NORMALNI LJUDI a ni smešno neuspeli pokušaji žanra, kao što je to na primer bio LAVIRINT. ILUZIJA bi žanrovski mogla da se odredi kao drama o odrastanju (coming of age) i reditelj prilično uspešno barata tim žanrom. Markov lik definitivno odrasta i menja se, njegova ličnost biva oblikovana od strane okruženja ali i u pojedinim momentima on pokušava i da direktno utiče na okruženje. Taj uticaj se ogleda u nasilju prema svima onima koji su mu naneli bol i time i sami uticali na njegovu promenu iz mirnog, povučenog dečaka, odličnog đaka i darovitog pisca u nekoga ko se maša za pištolj i sveti svima koji su ga izneverili ili ga od samog početka gazili. To nasilje mu ne donosi nikakvo poboljšanje, čega je i on svestan, ono je samo ventil za proživljena mučenja, a ne pravi pokušaj promene života. Marko je svestan da se, kako sam kaže svom nastavniku (koji ga je zapravo najviše izneverio i pokazao se kao najveća kukavica): „Nema bekstva iz slivnika.“ Marko Kovačević odlično glumi glavnog lika, vešto balansirajući između ranjivosti, nade u promenu i unutrašnje vatre koja se vremenom razbuktava i u kojoj sagorevaju prethodno gajene nade.
Mrak koji obavija likove u ovom filmu (pogotovo u poslednjoj trećini) je toliko gust da je to na momente nepodnošljivo. Celu poslednju trećinu filma sam proveo gledajući ga sa knedlom u grlu i bolom u grudima, razmišjajući u sebi: „Dajte makar malo svetla, zaboravite ako treba na sve do sada, na likove i dramaturška pravila, dajte samo malo svetla!“ Ali ne, film je ostao dosledan svom uvodnom epigrafu, Ničeovoj maksimi „Nada je najgora od svih zala, jer produžuje patnju ljudi.“ Jedini mogući zračak svetla se pojavljuje, ironično, na samom kraju filma - kada se desi najekstremnije Markovo razračunavanje sa okolinom. Način na koji je ta scena režirana, uz otklon od stvarnosti, funkcionišući više na metaforičkom nivou (koji doduše jeste dosledan onome što smo ranije videli u filmu) može se čitati i kao ostavljanje dve mogućnosti za budućnost glavnog lika – ostanak u slivniku ili moguće bektvo iz njega. Mnogo je verovatnija ona prva i najlogičnija mogućnost (ostanak u slivniku), budući da se scena ovakva kakva je može savršeno jasno čitati kao produžetak prethodnih događaja bez bilo kakve katarze - koju ja nisam osetio niti mislim da je uvek potrebna filmu - tako da je to ovde najverovatnije i slučaj. Sve u svemu, u pitanju je odličan, izuzetno snažan film i drago mi je da sam ga pogledao. Biće i reprize - kada se oporavim od ovog gledanja.

4/5

Wednesday, February 11, 2015

NIGHT OF THE DEMONS 2 (1994)



Nakon dužeg odlaganja (bolji filmovi za pogledati) reših se na reprizu ovog čuvenog treša, nastavka filma Kevina Tenija (Kevin Tenney) iz 1988. godine. Nastavak, NIGHT OF THE DEMONS 2 je režirao Brajan Terčard-Smit (Brian Terchard-Smith), čuveni australijski ozploitation reditelj (režirao solidan distopijski DEAD END DRIVE-IN, kod nas dosta popularni BMX BANDITS i dečiji FROG DREAMING/ THE QUEST). Njegovom iskustvu bi i trebali da zahvalimo za bolji kvalitet nastavka (ovo uzeti uslovno – nema tu ne znam kakvog poboljšanja) – ali o tome malo kasnije.
Verovatno je suvišno prepričavati sadržaj, ali učiniću to reda radi. Radnja je smeštena na katoličku akademiju, punu pohotne omladine, koja samo razmišlja kako će se provesti na žurci za Noć Veštica. Akademiju vode ultra-stroga sestra Glorija (Jennifer Rhodes, u prilično smešnoj ulozi) i racionalan sveštenik Bob (Rod McCary). Arhinemezis naših junaka je Anđela (Amelia Kinkade sa dužom kosom), a grupa omladine koja joj mora odoleti uključuje Perija (Bobby Jacoby), studenta opsednutog demonologijom, Melisu/ Mišića (Merle Kennedy), Anđelinu sestru, zatim pohotnu Širli (Zoe Trilling), dobru Bibi (Christy Harris), njenog momka Džonija (Johnny Moran) i druge. Širli, zajedno sa još nekoliko mangupa želi da žrtvuje Melisu da bi prizvala Anđelu u toku zabave u kući gde je Anđela nekada skončala. Nakon što shit hits the fan u pomoć pristižu naši dobri likovi zajedno sa ocem Bobom i zabava počinje.
Prvi film je imao Lineu Kvigli, Bauhausov „Stygmata Martyr“ u odličnoj sceni plesa (ovde je to Morbid Angel i „Rapture“), kao i par okej gore scena. Režija je bila rutinska (kao i uvek kod Tenija) a likove je sačinjavala gomila eighties omladine sa kratkim rokom trajanja. Ni nastavak nije mnogo bolji, ali ovde imamo par poboljšanja. Prvo, režija je bolja, sa malo više energije, boljim setpisovima (i budžet je bio veći), što će reći očiglednim trudom da se koliko-toliko pokrije loš scenario. Celina je koherentnija, a radnja ima malo više smisla. Povremeno imamo i scene sa spooky atmosferom (koliko je to moguće sa ovakvim materijalom). Takođe, Terčard-Smit je odlučio da napravi film koji bi bio sleazy koliko je to moguće i iako sam video filmove koji su ga u tome prevazišli, ovo je dosta zanimljiv uradak po tom pitanju. Hoćete demonski karmin koji napastvuje zlu i napaljenu devojku? Check! Demonske bube koje ispadaju iz usta nakon poškropljenja svetom vodicom? Check! Igranje košarke ljudskom glavom? Check! Ženske grudi koje se pretvaraju u demonske ruke? Check! I uopšte, hoćete gole cice koje stalno defiluju ispred kamere i scene seksa na maštovitim mestima (napuštene i raspale kuće)? Check!
Efekti maske su odlični i njih je ponovo radio Stiv Džonson (FRIGHT NIGHT, A NIGHTMARE ON ELM STREET 4: THE DREAM MASTER, RETURN OF THE LIVING DEAD 3, SPECIES i drugi filmovi). Ovde se nije štedelo na gore-u, a odlična je i kreatura Anđele kao zmije na kraju filma.
Treba pomenuti i humor, budući da ga ima u filmu, manje i više uspešnog. Jedna od uspešnijih scena po tom pitanju bi bila već pomenuta igra košarke, ali bi u tom smislu trebalo ipak izdvojiti lik sestre Glorije. Njen lik jeste na momente smešan, sa sve strogim držanjem i lenjirom – oružjem, ali pre svega kao Rambo-časna sestra koja je tu da kickuje some demon’s ass. Tu se naravno kriju i problemi, budući da njen lik služi i za prilično otvoreno propagiranje katoličanstva, pa onaj ko ne voli takve propagande (na primer ja) neće mirisati taj aspekt filma. Njeni postupci, bez obzira na to koliko se na prvi pogled činili preteranim, uvek se na kraju pokažu ispravnim. I uopšte, sam film se toliko trudi u svojoj crno – beloj podeli likova i postupaka, da to na momente postaje stvarno naporno. Požuda kao greh dok nam u isto vreme ispred nosa paradiraju gole cice na svakih dva minuta (i bukvalno)? Vera kroz strogoću koju uteruju simpatični i smešni likovi? Sve su to načini na koje film pokušava da postigne poentu i to je jedna od najproblematičnijih stvari vezanih za njega.
Gluma nije ne znam kakva: Amelija Kinked kao Anđela je okej (i kada nije pod maskom moglo bi da se kaže i da izgleda hot), ali osim poziranja i povremenih one-linera nije joj dato Bog zna šta da radi (scena plesa je solidna, treba napomenuti, iako ne toliko dobra kao ona iz prvog dela). Jedine osobe vredne pomena su Dženifer Rouds kao časna sestra Glorija i Kristi Haris kao Bibi. Najviše prostora je dato Roudsovoj, uključujući povremeno smešne, a povremeno iritirajuće one-linere. Scenario je, već je rečeno, tanak i Terčard-Smit ga maksimalno pokriva, iako ne uvek uspešno, a ponekad to uspevaju i glumci, kao i dobro osmišljene gore scene.
Bitno je da je ovo sasvim okej film za ubijanje sat i po vremena, pa ko voli nek izvoli.

Ocena 3-/ 5